18. Svjetsko studentsko rukometno prvenstvo, održano u Poljskom gradu Gdansku je iza nas. Povodom toga porazgovarali smo s trenerom reprezentacije Deanom Vučićem

HR-rukomet: Hrvatska reprezentacija nije uspjela obraniti broncu iz Chelyabinska iz 2004. godine., u Gdansku je osvojila 12. mjesto. Kako ocjenjujete taj rezultat ?
D. Vučić: Ako gledamo samo rezultat kroz plasman gdje su iza nas samo Kina i Brazil (koji nije niti došao na prvenstvo) – sigurno je da ne možemo biti zadovoljni. Međutim – okolnosti pod kojima je taj rezultat napravljen i pristup pod kojim je ostvaren, daju mi za pravo da opravdam igrače i stručno vodstvo i da kažem da je i ovaj rezultat uspjeh.

HR-rukomet: Mislim da ovo ipak zahtjeva i šire obrazloženje...
D. Vučić: Pa dobro, krenimo redom – najjednostavniji odgovor na sve bi bio organizacijske prirode. Kod nas je Sveučilišni sport još uvijek ovisan o organizaciji unutar svakog fakulteta.
Profesor Igor Gruić sa Kineziološkog fakulteta u Zagrebu je od samog početka bio uključen u projekt Gdansk i zaista je dao sve od sebe da taj projekt uopće i uspije jer je bio upitan do zadnjeg dana. Na žalost, nije imao puno suradnika oko toga, pa je sve bilo rješavano u zadnjih desetak dana.
Ja sam kao trener uključen na preporuku selektora Irfana Smajlagića i uz potporu dekana KIF-a profesora Dinka Vulete tek u posljednjem tjednu pred odlazak na prvenstvo. Tada smo i imali okupljanje kandidata za tu reprezentaciju.
Nažalost, dogodilo se to da je reprezentacija Hrvatske u rukometu na pijesku već ranije počela pripreme za Europsko prvenstvo, pa su neki igrači automatski eliminirani sa spiska potencijalnih kandidata. Dio ih je na pripremama za Juniorsko prvenstvo u Austriji, a dio sa Osječkog Sveučilišta je išao na Europsku smotru fakulteta u Francusku.
Uglavnom – selekciju je profesor Gruić jako teško uspio sastaviti. Recimo samo sastav koji nije išao na prvenstvo, a mogao je : Blažičko, Bičanić, Maraković, Huljina, Mulabdić, Obad, Karabatić, Šarić, Matoic, Lelić, Jurinović...

HR-rukomet: To bi već bila prava reprezentacija...
D. Vučić: Gledajte, ja tvrdim da i ovi momci koji su išli u Gdansk zaslužuju sve pohvale za ono što su pokazali. Činjenica je da smo u punom sastavu održali samo jedan trening i to u 8 sati ujutro na dan utakmice s Češkom. Da je ova ekipa koja je putovala na prvenstvo trenirala samo 14 dana zajedno – postigla bi daleko bolji rezultat. Nažalost – uigravali smo se kroz prvenstvo, a osnovni problem nam je bila fizička sprema koju zahtjeva zgusnut program natjecanja kakvo je ovo prvenstvo imalo. U osam dan odigrali smo šest utakmica, a uz to pratili su nas problemi od samog početka.

HR-rukomet: Kakvi problemi ?
D. Vučić: Ajoj, za to tek treba vremena za nabrajanje. Ali evo samo onih najbitnijih :
Na put prema sjeveru Poljske smo krenuli autobusom, tako da nam je do Gdanska trebalo 26 sati vožnje dan prije prve utakmice. S obzirom da smo zadnji došli – dobili smo najlošiji smještaj – u hostelu udaljenom 6-7 kilometara od natjecateljskog sela gdje su bile ostale reprezentacije, u kojem su još k tome bili građevinski radovi na obnovi istog.
Na svaki obrok, na svaku utakmicu ili trening morali smo putovati po 30 minuta u jednom smjeru, a odmor u hostelu nije bilo moguće niti imati zbog bušilica i strojeva koji su radili non-stop.
Od 20 reprezentacija – samo za Ukrajinu, Gruziju, Bjelorusiju, Litvu i nas nije bilo mjesta u selu! Isto je bilo i s terminima za trening koje smo dobili u 7 ili 8 ujutro u dvoranama koje su u sklopu sela, gdje se i održavalo prvenstvo.
Ali idemo dalje – na put smo poveli samo jedno klasično lijevo krilo – Renata Dizdara, a on je u prvoj minuti prve utakmice protiv Češke završio u bolnici gdje je zaradio 5 šavova na bradi!
Na istoj utakmici kapetan Šimo Zirdum je iskrenuo zglob desne noge, a organizator igre Danijel Bolčević je dobio udarac u rebra da nije mogao niti disati normalno. Uz to, imali smo protiv sebe i sudački par iz Litve koji nas nimalo nije mazio, pa je poraz bio neminovan.

HR-rukomet: Znači prva utakmica i odmah 3 igrača van stroja ?
D. Vučić: Upravo je to ono što sam Vam želio reći o ovoj reprezentaciji i igračima u njoj. Sva trojica su željela igrati dalje, ali doktori su nam za Dizdara i Bolčevića preporučili mirovanje. Drugi dan su se počeli na Zirdumu pojavljivati znakovi nekog osipa, vjerovatno od kupanja u Baltičkom moru (tek sada znam koliko je naš Jadran prekrasan !), pa je završio u bolnici pod injekcijama, ali je kao pravi kapetan sam tražio da igra. S Japanom smo do 55. minute bili na -2, ali smo ostali bez Kapitarića kojemu je napukao mišić desne noge, a Magdić je dobio veliku oteklinu na desnoj ruci pa nije mogao ni stisnuti šaku – pucao je samo lijevom rukom!
Uz to, Arnaudovski i Đurić su imali velike grčeve u nogama.

HR-rukomet: To je znači sve više ličilo na bolnicu na kraju grada...
D. Vučić: Da, moglo bi se baš tako reći.
A mi smo na prvenstvu bili i bez doktora i bez fizioterapeuta!
Igrači su jedan drugoga masirali i pokušavali osposobiti za igru. Svi su željeli i dalje igrati, bez obzira na povrede i bolove. Ali dogovor nas trojice koji smo sačinjavali stručni štab (Igor Gruić, Dubravko Prelčec i ja) je bio da one s težim ozljedama ne forsiramo.
Treći i četvrti dan je stanje sa Zirdumom postalo kritično jer su mu noge i trup toliko bile prekrivene crnim osipom, a doktori su ga slali iz bolnice u bolnicu i mijenjali svakih par sati dijagnozu. Tada smo odlučili da ga prvim avionom preko Frankfurta vratimo na liječenje u Zagreb gdje ga je na aerodromu čekala bolnička ekipa.
A za ostale povređene odlučili smo potražiti pomoć kod drugih sudionika prvaenstva...
I tu stvarno moramo biti zahvalni doktoru reprezentacije Japana i maserki reprezentacije Srbije i Crne Gore koji su počeli brinuti o našim igračima kao da su njihovi – bandažirali su ih, masirali i osposobljavali za utakmice.

HR-rukomet : Izgleda kao borba za preživljavanje,a ne rukomet...
D. Vučić: Upravo tako. A momci su onda sav bijes i jal iskazali na utakmici protiv domaćina koji je konstantno u svakoj utakmici imao potporu pune dvorane i sudačkog para. I pobijedili smo ih usprkos svemu ! Tada smo ostali i bez našeg najboljeg igrača na turniru – Danijela Mesarića koji je dobio udarac u kuk, pa se nije mogao niti kretati drugi dan. U utakmici za 11. mjesto imali smo na raspolaganju samo 6 igrača i 2 vratara, a među njima i Dizdara koji je zalijepio flaster preko šavova na bradi i tako odlučio pomoći ekipi.

HR-rukomet: Spomenuli ste Mesarića kao najboljeg igrača. Ostali ?
D. Vučić: Gledajući učinak i kvalitetu igre na cijelom prvenstvu – Mesarić i Magdić su igrali najkvalitetnije, Arnaudovski, Zirdum i Bobić su imali najviše odgovornosti na svojim leđima, Bolčević, Kapitarić i Dizdar su većinom sjedili na klupi zbog ozljeda, a priliku su neuobičajeno puno imali oni koji su u startu bili u drugom planu – Đurić, Marenčić, Jelenić i Pribanić.
I dobro su odrađivali taj posao – pogotovo Filip Đurić koji me jako iznenadio disciplinom igre.
Vratari Lončarić i Kozar su solidno odradili svoj posao, ali se vidjelo da su već mjesec i pol dana van rukometnog treninga.
Uz to, imali smo i drugog strijelca turnira – Risto Arnaudovski je postigao 53 gola u 6 utakmica.

HR-rukomet: Ostale ekipe ?
D. Vučić: Svi su shvatili ovo prvenstvo jako ozbiljno – pripremali su se i po 2 mjeseca. Reprezentacije Mađarske, Češke, Poljske i Gruzije su doveli izbornici A selekcija. Bjelorusija, Latvija i Češka su većinom imali juniorske reprezentacije koje se pripremaju za Europsko prvenstvo u Austriji, a Gruzija je imala kompletnu A reprezentaciju.
Imena kao Ivanov, Rubizov, Lebedev, Karshakiewich, Kral, Sudžum, Nagy ili Pavlovics su već poznata u Europskom rukometu, a oni su nosili svoje reprezentacije.

HR-rukomet: Usporedba Chelyabinsk – Gdansk ?
D. Vučić: S obzirom da nisam bio u Rusiji, ne mogu dati nikakovu usporedbu. Činjenica je samo da je tamo bilo 6 reprezentacija, a ovdje ih je duplo više. Ono prvenstvo se igralo usred rukometne sezone (prosinac-siječanj), a ovo mjesec i pol dana nakon završetka prvenstva. Od naše reprezentacije koja je osvojila tamo broncu, samo je pet igrača bilo u Gdansku – Bobić, Magdić, Bolčević, Zirdum i Kozar. Ostali su na onom spisku igrača koji nedostaju...

Hr-rukomet : Za kraj ?
D. Vučić: Kao prvo, zahvalan sam izborniku svih mlađih selekcija, Irfanu Smajlagiću, što mi je povjerio ovakvu zadaću. Iz Gdanska nosimo DVD sa svim utakmicama iz kojih se može vidjeti da to i nije bilo tako crno kao što možda prvi pogled na rezultat može pokazati. Nadam se da će biti još prilika i za mene i za ove momke.
Veliko hvala mojim suradnicima koji su bili jedinstveni u potpori bilo kojoj mojoj zamisli koje su kvalitativno nadopunjavali svojim idejama. Mislim da smo prof. Igor Gruić, prof. Dubravko Prelčec i ja izgledali kao pravi stručni stožer, iako daleko najmlađi na turniru.
I na kraju – veliko hvala onim igračima koji su dali sve od sebe, koji su pokazali svojim zalaganjem i požrtvovanjem kako se voli nacionalni dres. Povik kojim su se bodrili ”u boj, u boj... ” zaista su na parketu i primjenjivali.
I na kraju da ne zaboravim spomenuti i sudački par iz Osijeka – Tomislav Cindrić i Robert Gonzurek odsudili su 4 utakmice na turniru i po ocjenama su zauzeli 7. mjesto među 19 sudačkih parova sa grbom IHF i EHF, dok su oni tek kandidati za jednu takovu titulu.
Ako izuzmemo neralne i nepravedne ocjene koje su dobivali Litvanski i Poljski sudački parovi, oni su bili među najkvalitetnijima na turniru.
Sljedeće, 19. Svjetsko studentsko rukometno prvenstvo održava se 2008. godine u Italiji, u Veneziji. Vjerujem da će Hrvatska opet biti tamo, i da će opet biti u vrhu. Jer tamo pripadamo. Ozbiljan pristup svakom natjecanju i kvalitetan rad u pripremi za isto može samo dati za rezultat, da na površinu ispliva kvaliteta koju ima naš Hrvatski rukomet.