Gledao sam Ivanu kako igra rukomet za svoje Sesvete. Da, ona se igra rukometa. Odmah je bila uočljiva po svojoj rukometnoj tehnici ali još više po svom temperamentu i borbenošću a nadasve sve je radila uz osmijeh, jer rukomet je samo igra. To su osobine vrhunskih sportaša, lakoća i zadovoljstvo igranja. Nastavi li istim putem Ivana će biti vrhunska rukometašica ali i sretna osoba, što bi trebao biti glavni cilj bavljenja sportom koji sada mnogi zaboravljaju.

Možeš li se predstaviti u kratkim crticama, rukometni počeci, prvi treneri… ?
Ivana Milić: Rukomet sam počela trenirati krajem 6. razreda u Sesvetskom Kraljevcu. Moj prvi trener bio je gosp. Bruno Pivarić i trenirali smo u školskoj dvorani. Tada još nisam znala da će mi rukomet prirasti srcu. Na nagovor trenera Brune, otišla sam trenirati u Sesvete. Ubrzo su me učlanili u klub gdje igram i danas.

Zašto si počela trenirati rukomet?
Ivana Milić: Kao dijete sam bila vrlo živahna. Djetinjstvo sam provodila igrajući se na livadi s društvom iz ulice. Mama mi je bila rukometašica, a tata se bavio borilačkim sportovima i nogometom (koji i danas igra u veteranima!), brat Tomislav trenira savate box, a sestra Marija je mlađa kadetska reprezentativka u rukometu, stoga mogu reći da nam je sport «u krvi». Rukomet sam odabrala sasvim slučajno – sve moje prijateljice krenule su na treninge u školu, pa sam krenula i ja… Već tada, imala sam potpunu podršku svojih roditelja.

Imaš li uzora u rukometu, koje su ti hrvatske rukometašice najbolje?
Ivana Milić: Naravno da imam svog uzora u rukometu i on se zove Nikša Kaleb. Kod njega najviše cijenim, uz njegove rukometne uspjehe , to što je dobra osoba i izvan terena. Vrlo je duhovit. Mislim da bi njegova kvaliteta više došla do izražaja kada bi imao nesebičnog Peru Metličića na lijevom vanjskom. Kao što moj tata kaže: vanjski igrači su nosioci igre, ali u najvećim utakmicama, u najvećim finalima, u zadnjim sekundama, krila donose pobjedu cijeloj momčadi. Taj problem, na žalost, postoji i u ženskom rukometu. Vanjski igrači trebali bi biti obzirniji prema nama krilima. Volim temperament Jelene Grubišić, a penale bih voljela pucati kao Nikica Pušić. Da samo znate kako je lijepo igrati uz Maju Ćop , ona "ostavlja srce na terenu".

Protiv kojih rukometašica je najteže igrati?
Ivana Milić: Mislim da je najteže igrati protiv onih rukometašica koje su svjesne svoje kvalitete i koje u igru ulaze opušteno, bez opterećenja.

Koje trenere posebno pamtiš, od kojih si najviše naučila?
Ivana Milić: Najviše sam učila (i još učim!) na brojnim akcijama reprezentacije svoga uzrasta. Tehnici su me poučavale trenerice Lidija Bojić Ćaćić i Elena Nemaškalo. Od trenera Žavlovića naučila sam više što se tiče rukometne taktike. U klubu nisam mijenjala trenera. Od početka je to trener Šebek. No, moj najdraži trener je tata Ante. On je veliki kritičar, ali i psiholog i savjetnik. U trenucima kada i ne ide baš sve od ruke, velika mi je potpora (a i rukometna tehnika i taktika nije mu strana).

Koje europske igračice cijeniš?
Ivana Milić: Trudim se pogledati sve utakmice koje prikazuje HTV. Linn-Kristin Riegelhuth, po mom skromnom mišljenju, spada u najkompletnije europske igračice. Jednako je efikasna u obrani i u napadu. Najviše volim vidjeti osmijeh na njenom licu dok igra. Voljela bih da se taj osmijeh pojavi na licima naših igračica.

Planovi za budućnost…?
Ivana Milić: Za sada mi je prioritet da nakon Opće gimnazije upišem Ekonomski fakultet u Zagrebu. Ne zabrinjavam se previše razmišljanjem o klubu u kojem ću igrati. Važno mi je da igram i uživam dok sam na terenu.

Kako provodiš slobodno vrijeme?
Ivana Milić: Svaki slobodan trenutak koristim za druženje s prijateljima iz škole i iz sporta. Volim surfati, slušati glazbu i spaaaavati.

Pozdrav mojim navijačima iz Sesvetskog Kraljevca!!

Autor: Željko Kubatka