Naš eminentni rukometni stručnjak rado se odazvao na naš poziv i poslao nam odgovore iz Norveške.

Nakon preko 20 godina boravka u inozemstvu dozvolite nekoliko pitanja iz Vašeg bogatog rukometnog životopisa.......

- Koja je to generacija igrača Zameta, preuzela odgovornost nositelja kvalitete rukometa u Rijeci?
Željko Tomac: Koliko sam upoznat danas Zamet vode moji bivši igraci Žiljak, Načinović u savezu bivsi suigraci Milanović i Čavlović.

Tko je bio Vaš mentor na Vaše usmjerenje u trenerski poziv?
Željko Tomac: Mladenko Mišković je više nas usmjerio u trenerske vode.

Kako ste dobili poziv za odlazak u Norvešku, kad znamo da su u bivšoj državi, sve pozive za treniranje u inozemstvo dobivali prvo stručnjaci sa Istoka?
Željko Tomac: U to vrijeme trener u Norveškoj je bio moj bivši suigrač Ivica Rimanić koji je posreduje u kontaktu s jednim norveškim klubom za moj trenerski angažman.

Što Vas je ponukalo da ste se 1896. otisnuli na daleki sjever, poznatu zemlju fjordova i ribara?
Željko Tomac: Nakon što sam bio od 1981-1986 trener u senorskoj ekipi Zamet tražio sam nove izazove van tadašnjih granica pa sam se odlučio u to vrijeme za B rukometnu naciju Norvešku sto sam smatrao sportskim i životnim izazovom.

Trenirali ste muške, ženske klupske momčadi i njihove reprezentativne selekcije, što je specifično u njihovoj rukometnoj školi?
Željko Tomac: Rukomet im predstavlja zadovoljstvo, više ga vole igrati nego li gledati pa samo za primjer u Norveškoj, koja ima slično kao i mi malo više od 4 000 000 stanovnika, registrirano je otprilike 100 000 igrača, grad u kojem ja živim (Trondheim) sa svojih 140 000 stanovnika (treći po veličini u Norveškoj) ima 13 dvorana sa 20 rukometna igrališta, 400 ekipa podjeljenih u igranju mini rukometa, ligi 11,12,13,14-sto godišnjaka 16-sto i 18-sto godišnjaka, 24 seniorskih ekipa koje su raspoređene od elitne do treće lige (četri nivoa) , 2 radničke lige sa po 14 ekipa u ligi. Masovnosti igranja rukometa, dobre organizacije karakteristika je norveškog rukometa.

Kod rada u klupskim ekipama kako muškim tako i ženskim osnovno je da igrači nisu profesionalci (ili rade ili studiraju) osim manjeg broja stranaca (koje vrlo brzo uključuju u njihov sistem). Što se treniranja tiče tu imaju profesionalan odnos prema treningu, obvezama koje su pred njih postavljene kako u kolektivnom treningu tako i u individualnom treningu.

Reprezentativno selekcioniranje počinje nesto kasnije nego kod nas (oni će početkom 2008 početi selekcionirati reprezentaciju igrača rođenih 1992), igrači seniorskih reprezentacija većinom igraju u inozemstvu, naročito muške reprezentacije, koja se bori kako bi se stabilizirala učestvovanjima na velikim takmičenjima dok je ženska reprezentacija konstantno među najboljima na svijetu, trenutačno su europske prvakinje.

Iz Norveške ste u prvim godinama prenijeli u Rijeku model i priručnik za mini handball, i Vašu sugestiju prihvatio je prof. Đonlić (koji je 1988.godine organizira prvi turnir u minirukometu), kakva je metodogija i tretman minića u Norveškoj?
Željko Tomac: Uz pomoć Željka Milanovića, tajnika rukometnog saveza, koji me je posijetio u Norveškoj i vidio mini rukomet došao na ideju kako bi to bilo dobro početi igrati u Hrvatskoj. Preveli smo pravila te je Đonlić tako krenuo u Rijeci sa igranjem mini rukometa. Čini mi se da je u toj prvoj generaciji minića bio i Džomba. Mislim da je danas to odlično organizirano u našoj regiji pa kako sam čuo i u cijelo Hrvatskoj.

U Norveškoj srž svega je u igranju sto više utakmica tako naprimjer u nekom klubu sa 25 osmogodišnjaka (ili neka druga godišta) organiziraju se tri ekipe kako bi sva djeca mogla što više igrati. Treneri su najčešće roditelji, neki s igračkim stažom, a neki bez igračkog staža. Ovi bez igračkog staža prolaze tečajeve za voditelje treninga. Kako bi se kroz igru probalo utjecati na način igranja mini rukometa pristupilo se promjeni pravila koja se sastoji u tome da je utakmica podjeljena na tri trećine gdje se u prvoj trećini igra obrambena formacija „presing“ u drugoj trećini „unutar 9 m“ ,a u trećoj trećini slobodan izbor igranja obrane.

Naša kolonija u Norveškoj je veoma brojna: Sedjak senior i sin Dalibor, Rimanić, Terzić (Labin) i neko vrijeme bio i Hubak iz Umaga. Kakav je njihov status? Da li su profesionalci ili honorarni treneri?
Željko Tomac: Zaboravili ste Perišu (Zamet) trenira Gjovik zensku ekipu u elite, Terzić (Labin) trenira Kristansund mušku prvoligasku ekipu, Dalibor Sedjak trenira Stavanger žensku ekipu u prvoj ligi dok Sedjak senior i Tomasa (Split) rade sa mlađim uzrastima. Zajedničko njima svima je da nisu profesionalici nego im je to honorarni posao.

Postali ste veleposlanik hrvatski za rukomet u Norveškoj, i Vašim primjerom su krenuli mnogi rukometaši iz Rijeke i Istre? Osim materijalnog momenta što Vas posebno motivira da ste ostali tako dugo na sjeveru?
Željko Tomac: Kada sam došao 1986 onda sam mislio kako ću biti 2-3 godine pa probati negdje drugdje, ubrzo sam uvidio kako mi se u Norvesškoj pruža prilika sigurne egzistencije za mene a kasnije i za moju obitelj ne samo na trenerskom polju nego i u životu uopće. Naime dobro organizirana zemlja reda i poštenja odgovarala je mome poimanju života pa mi se nije bilo teško odlučiti ostati u Norveškoj. Drago mi je da sam imao takvu priliku ali ću u bližoj budućnosti probati kombinirati Norvešku i Hrvatsku matematički receno 2/3 godine u Hrvatskoj, a 1/3 u Norveškoj.

Na 16.svjetskom prvenstvu u rukometu vodili ste našu žensku seniorsku reprezentaciju, koja nažalost u Splitu nije uspjela u svojim nastojanjima. Koji je uzrok neostvarenog prolaska u drugi krug natjecanja i što biste danas promjenili u vođenju reprezentacije?
Željko Tomac: Uzroka naravno ima više, nakon odigranog prvenstava napravljena je analiza prvenstva sa prijedlozima daljnjeg rada koju sam proslijedio upravnom odboru rukometnog saveza gdje stoje mišljenja selekcijoniranja, organizacije rada i vodjenja seniorske reprezentacije. Mislim da je ženski rukomet u Hrvatskoj kako na reprezentativnom tako i na klubskom planu NA PRAVOME PUTU te da bi trebalo samo malo strpljenja i rezultati neće izostati.

Vašim putem krenula je i Vaša kćerka, koja je nastupajući za reprezentaciju Hrvatswke U-17, bila jedna od ponajboljih igračica. Kakva je njezina razvojna Budućnost? Da li će jednoga dana dijete naših iseljenika, kao u nogometu zaigrati u seniorskoj reprezentaciji Hrvatske?
Željko Tomac: Da imam dvije kćeri Teodoru i Martu koje igraju rukomet. Obje prolaze kroz mladje Hrvatske selekcije i dosada su upisale dosta nastupa za juniorsku i kadetsku reprezentaciju Hrvatske. Prošle su sezone igrale u Norveškoj elitnoj ligi (Marta je bila najmlađa igračica te lige) ove sezone igraju za Selbu u Prvoj ligi gdje im se je pridruzila i Martina Pavić još jedna mlada Hrvatica te se nadam da će pod vodstvom poznatog trenera u Norveškoj Valery Putansa (trenirao dugo godina Byasen) napredovati pa možda jednoga dana zaigrati i za seniorsku reprezentaciju Hrvatske. Napomenu bih kako još jedna Hrvatica, vrlo perspektivna, Viktorija Poljac ( rod. 1988 ) igra u Nordstrandu u elitnoj norveškoj ligi.

Pratite li hrvatske rukometne lige i ako pratite kako ih ocjenjujete?
Željko Tomac: Pratim i vidim da smo na pravome putu. Liga, muška, ženska, je dobro ukomponirana imamo kvalitetu (Zagreb, Pipo... Podravka, Lokomotiva, Trogir...) i ekipe koje su primorane učestvovati s mladjim snagama (kao moj Zamet), mislim kako ne bi trebalo strahovati za budućnost klupskog rukometa. Naša je muška liga proizvela svjetske i olimpijske pobjednike igrače koji igraju u najboljim svjetskim ekipama, ženski klubovi angažiranjem provjerenih trenera sigurnošćce ove godine biti kvalitetnija i zanimljivija. Svima zelim puno sreće i dobroga rukometa.

Želimo Vam daljni uspjeh u radu i odrađivanje radnih godina za mirovinski staž i da li ćemo Vas vidjeti u Rijeci, na zasluženom stalnom boravku u bliskoj budućnosti?
Željko Tomac: Na to sam pitanje već odgovorio „sigurno“ se vraćam u Hrvatsku!

Što je razlika u školi ili pristupu skandinavaca,da uvijek je problem pobijediti danske ili norveške momčadi, pogotovo ženske?
Željko Tomac: Mislim, najveća je razlika u pristupu i načinu razmišljanja, parola treniranja im je NA TRENING DOLAZIM TRENIRATI NE DA BI BIO TRENIRAN, tako da im je svjedno treniraju sa ekipom ili idividualno, parola utakmice UŽIVANJE U IGRI, TRČANJU, ODIGRATI ĆU NAJBOLJE STO MOGU pa ako se ti parametri ispune onda su svi zadovoljni. Rezultat je bitan ali ne i najbitniji. Ipak je osmjeh na licu najvažniji jer on pokazuje da uživaš u tome sto radiš bilo kao igrač, trener ili neki drugi član ekipe. Kada i pobijediš takvu ekipu oni su svjesni da su izgubili u tom trenutku od boljega brzo se zaboravlja ta utakmica i nastavlja sa istim parolama dalje. Kao primjer mogu navesti svjetsko prvenstvo u Hrvatskoj gdje se Norveška reprezentacija nije uspijela kvalificirati na Olimpijske igre u Atenu da bi nakon toga bile eurposke prvakinje u Mađarskoj sa sedam debitantica. Zato mislim da ih je teško pobijediti ne radi toga sto su to bolje igračice od naših djevojaka nego im je pristup i način razmišljanja, mišljena sam, pravi.

Autor: Juraj Radovčić