HRVATI PIONIRI RUKOMETA U CRNOJ GORI

08.06.2018. g.

HRVATI PIONIRI RUKOMETA U CRNOJ GORI

Ponukan nedavnim kontaktom sa gospodinom Brankom KRIVOKAPIĆEM nedaka novinar TV Vijesti iz Podgorice (Crna Gora), danas sportski urednik tamošnjeg portala FOS Media nisam dvoumio da dole navedeni članak u potpunosti prenesem.

"FOS sportska istorija: O dvojici zaboravljenih Hrvata koji su naučili Crnogorce rukometu

Dobro, znate već još od 27. januara: crnogorska rukometna reprezentacija će u baražu za Svjetsko prvenstvo igrati sa planetarnim prvakom iz 2003. i trostrukim vice šampionom Hrvatskom. A da li ste znali da u podnaslovu mečeva koji su na programu u subotu u Osijeku i 14. juna u Podgorici može da stoji – učenici protiv učitelja?

Jer, Crnogorce su, ima tome skoro sedam decenija, dražima rukometa – da ne pominjemo i povremene tegobe – podučili upravo Hrvati.

Pioniri

„Do prije godinu dana“, piše Pobjeda od 9. februara 1949, „rukomet je bio poznat samo Zagrepčanima i fiskulturnicima nekih većih mjesta u NR Hrvatskoj, dok se za njega u ostalim narodnim republikama nije znalo.“

Da ne tjeramo mak na konac, ali konstatacija je djelimično (ne) tačna.

Prije Drugog svjetskog rata u Crnoj Gori se znalo za hazenu, varijantu  rukometne igre sličnoj današnjoj, poteklu iz Čehoslovačke, namijenjenu prije svega „ženskoj omladini“, koja se organizovano igrala u Beranama, Podgorici, na primorju...

Nego, da nastavimo:

„Kako je rukomet po svojim pravilima veoma sličan nogometu, i igra se na nogometnom igralištu“, navodi se dalje, a već ste shvatili da je riječ o velikom rukometu, „te ga je oduševljeno prihvatila naša omladina, to se danas može reći da je... najomiljenija igra srednjoškolske omladine u čitavoj Jugoslaviji. Uz pomoć instruktora iz Zagreba ova grana sporta se raširila tokom prošle godine u Srbiji, Sloveniji, BiH, Vojvodini i Dalmaciji.“

Pa je na red stigla i Crna Gora.

Detalj sa meča Budućnost i Arsenala na Cetinju, 1949.

Sredinom januara 1949. godine Mišo Radović, „sportski radnik, entuzijasta“ iz Titograda, i član Fiskulturnog saveza Crne Gore zadužen za sportske igre, prisustvovao je u Zagrebu sjednici Inicijativnog odbora za osnivanje Rukometnog saveza Jugoslavije.

Na kojoj je od hrvatskih domaćina zatražio da pošalju dva instruktora koji bi Crnogorce upoznali sa novim sportom. Zatraženo – dobijeno.

Već krajem januara u Crnu Goru su stigli Branko Kružić, koji se smjestio u Titogradu, i Branko Majcen, koji je poslat u Herceg Novi.

„Kada je 1. februara započela na školama opet redovna nastava instruktor Kružić se povezao sa nastavnikom za fiskulturu Titogradske gimnazije, te je koristio časove fiskulture za rukomet, kako bi se na taj način što veći broj gimnazijalaca upoznao sa ovom korisnom i vrijednom sportskom igrom“ – čitamo u Pobjedi od 26. februara. U tekstu koji je potpisao – B(ranko) K(ružić).

I iz koga saznajemo da je 13. februara odigrana prva javna utakmica između ekipa Titogradske gimnazije i Ekonomskog tehnikuma. Dva dana kasnije, izvor je Mišo Radović i njegov „Rukometni almanah 1949-1990“, osnovan je RK Budućnost.

Uporedo sa radom u Gimnaziji, Kružić je organizovao tečaj za rukometne sudije i instruktore.

Potom je prešao na Cetinje, čija je omladina „veoma brzo prihvatila rukometnu igru i oduševila se za nju“, kako tada, tako i danas, reklo bi se; Majcen je produžio do Kotora, pa Tivta.

„Dosadašnji rad na razvoju rukometa u našoj republici dao je nesumnjivo dobre rezultate“ –  opet nam je izvor u to vrijeme jedini list u Crnoj Gori.

„Premašila su se sva očekivanja i rukomet je pored nogometa postao najomiljenija igra naše omladine. U prvom redu, zasluga za ovo pripada instruktorima Kružiću i Majcenu.“

Na talasu entuzijazma, 27. februara 1949. na Cetinju je održano prvo nezvanično prvenstvo Republike. U muškoj konkurenciji učestvovale su četiri ekipe: Budućnost, konačni pobjednik, Bokelj, Lovćen i Arsenal; u ženskoj su meč odigrali timovi Budućnosti i Arsenala (2:1 za Titograđanke).

Nije moglo bez zamjerki, jer Bokelj i Arsenal „nijesu shvatili ovaj turnir kao propagandno sredstvo... već su ga ocijenili kao neki prestiž društva i gradova“, sastavivši timove od – fudbalera i boksera. Možda je baš zato i došlo do incidenata u finalnom susretu Budućnosti i Bokelja, prekinutog pri rezultatu 1:1, nakon sedmerca koji je za Titograđane dosudio – Kružić. Tuče na rukometnim terenima, izgleda, nisu izum novijeg datuma.

Nakon turnira, Kružić i Majcen, vjerovatno zadovoljni obavljenim poslom, su napustili Crnu Goru, u kojoj se za njih više nije čulo. Pisani tragovi o ljudima koji su Crnogorcima otkrili rukomet u eri interneta ne mogu se naći ni u njihovoj Hrvatskoj...

Šta je dalje bilo sa velikim rukometom u Crnoj Gori? Održana su dva zvanična prvenstva u oktobru 1949. u Nikšiću (pet timova, šampion Srednjoškolac iz Titograda), i avgustu 1950. u glavnom gradu (tri ekipe, pobjednik Budućnost), nakon čega se –  ugasio.

„U klubovima pojedinih sportskih društava nalaze se među starim i od duge upotrebe istrošenim rekvizitima i male rukometne kože koji su jedini svjedoci da se i kod nas nekad igrao rukomet“ – poetično javlja Pobjeda od 8. novembra 1951...

Na temeljima velikog, od 1954. se u Crnoj Gori počinje razvijati mali rukomet, uz pomoć još jednog Hrvata, Vlada Klira, golmana Zagreba...

Nasljeđe

Nepunih sedam decenija nakon dolaska Branka Kružića i Branka Majcena, rukomet u Crnoj Gori ima bogato nasljeđe.

Veselina Vujovića, svojevremeno najboljeg igrača svijeta, osvajača olimpijskog i svjetskog zlata, i trostrukog osvajača Kupa evropskih šampiona; još sedmoricu rukometaša (Nikolu Adžića, braću Peruničić Predraga i Nenada, Blaža Lisičića, Ratka Đurkovića, Petra Kapisodu, Gorana Đukanovića) nosioce medalja na velikim takmičenjima sa reprezentacijom SRJ.

Zoricu Pavićević, Svetlanu i Ljiljanu Mugošu, članice zlatne selekcije SFRJ na Olimpijskim igrama u Los Anđelesu 1984, pa Lavice, koje su 2012. osvojile olimpijsko srebro i evropsko zlato, ŽRK Budućnost ponosnog vlasnika dvije titule evropskog prvaka...

Dobri učenici, reklo bi se.

A po imenima rukometnih učitelja Branka Kružića i Branka Majcena se na ovom prostoru ne zove nijedan memorijalni turnir mlađih kategorija, recimo, ili trenerska nagrada.

Rukometna Crna Gora ih je pokrila koprenom zaborava.

Ništa strašno, saglasićemo se, kao i tolike druge poslije njih.

 
Autor: Hrvatski rukometni portal
Članak je pregladan 186 puta.

Komentirajte ovaj članak