RUKOMET, MJESTO KOJE MU PRIPADA

13.03.2018. g.

RUKOMET, MJESTO KOJE MU PRIPADA

HOĆE LI HRVATSKI RUKOMET ZAUZETI ONO MJESTO KOJE MU STVARNO PRIPADA?

            Istog dana u „Sportskim novostima“ objavljena su dva intervjua. Prvi, s predsjednikom Kluba olimpijaca i dopredsjednikom Hrvatskog olimpijskog odbora Željkom Jerkovom.

            Drugi s proslavljenim rukometašima, Balićem i Metličićem, sigurno najboljim športašima koje je Split dao u posljednih dvadesetak godina.

            Najprije ćemo se pozabaviti s ovim potonjim. Pred stanoviti broj godina ova dva svjetski poznata rukometaša osnovali su tzv „Akademiju Balić – Metličić“. Danas se jedna momčad natječe u drugoj ligi, a u razne reprezentativne vrste daju nekolicinu igrača.

            S druge, pak strane u Splitu djeluje RK „Split“ kojeg pratim od najranije mladosti, a napose u vrijeme kada je klub nastupao u I. jugoslavenskoj rukometnoj ligi i kada je jedno vrijeme za njega igrao legenda hrvatskog i jugoslavenskog rukometa, nažalost nedavno preminuli Albin Vidović.

            Razumljivo je da su oba bivša reprezentativca govorila isključivo o muškom rukometu, a da ženski ni spomenuli nisu. „Split“ je, čini mi se propustio plasman u Premier ligu i to porazom doma od „Kaštela“.

            Koji lijek za ozdravljenje splitskog muškog rukometa nude Balić i Metličić? Ovdje treba dodati da će „Split“, uz sve probleme koje je inače imao, a ima ih i danas i, svi su izgledi da će ih imati i ubuduće, stvarao odlične rukometaše, još iz onog vremena trenirajući i igrajući na stadionu u Vashingtonovoj ulici koji stadion se dužinom oslanja na bivšu Balkansku, sada Ulicu grada Vukovara.

            Da se vratimo lijeku kojeg nude Ivano i Pero. Ne nude zapravo ništa novo što u našem, kako muškom, tako i ženskom rukometu, već vidjeli nismo. Jednostavno rečeno, nude udruživanje. Vjerojatno bi „Split“ pojačan s nekim igračima „Akademije Balić – Metličić“ bio najozbiljniji pretendent za prvo mjesto kao i za ulazak u elitni rang natjecanja. To dakako ne znači da bi u svom naumu i uspio. Stoga se pozabavimo sličnim slučajevima. Kako se često služim poslovicom kako preveliki broj primjera umara, navest ću samo dva, oba su iz ženskog rukometa.

U Splitu su postojala dva kluba. Prvi, RK „Nada“ za koji su, između ostalih igrale slavna rukometašica Dragica Palaversa Mijač i jedno vrijeme Mara Vejnović Torti, u svoje vrijeme najbolja jugoslavenska rukometašica. Od vremena ulaska  klub nikada nije ispao iz prve lige. Uz „Nadu“ u Splitu je djelovao i RK „Split“, dio velike rukometne obitelji. Ovaj klub nije bio renomea „zelenih“, ali je i on nastupao u najvišem rukometnom rangu. Usput, kada je „Nada“ izborila plasman u prvu ligu, raspustila je momčad čiji su igrači dobili slobodne ruke prijeći u neki drugi klub.

Kako je tada prevladavalo mišljenje da je najbolje udruživanje jer će tada i tako doći nužno do povećanja kvalitete kao i da će lokalna zajednica u tom slučaju prema zajedničkom klubu biti izdašnija, spajanje je pozdravljeno.

Drugi slučaj je sinjski. Pred stanoviti broj godina u tom gradu koji je, kad je šport u pitanju, najpoznatiji po ženskom rukometu, pored ŽRK „Sinj“, osnovan je i RK „Cetina“ koji klub je okupljao djecu iz dijela grada i okolnim bližih sela.

Što je značajka jednom i drugom slučaju? I u Splitu i u Sinju znatan broj djece upisan je u oba kluba. Nema sumnje da bi i u Sinju neke igračice prešavši u stariji klub znatno pojačao kvalitetu. Koliko se sjećam, u „Cetini“ su ponikle Jukić i Poljak, a moguće i još neke poznatije igračice.

Međutim, zaboravlja se jedna jednostavna činjenica. Udruživanjem klubova malo po malo smanjuje se u zajedničkom klubu broj djece te se na koncu svede na broj koji je postojao u jednom ili drugom. Što se kvalitete tiče, nabolji je primjer Splita. Nekoliko godina nekadašnji prvoligaši, sada jedan klub, nije ni primirisao prvu hrvatsku ligu. Tek odlaskom određenih športskih djelatnika i igračica 2010. Godine kada su osnovali „Splot 2010.“, splitski ženski rukomet je ušao u prvu ligu u kojoj nastupa i danas. Pred dvije natjecateljske sezone i „drugi“ tj. „prvi“ „Split“ bio je prvoligaš. „Navija“ li Športska zajednica i lokalna uprava za spajanje i hoće li bolje „pogledati“ sada jedan klub. Dakako da  neće. Jer ako zbrojimo sredstva koja dobiju oba, ona premašuju iznos koji je određen za zajednički klub koji će navodno Športska zajednica bolje „pogledati“.  

Stoga, bez obzira na prevladajuće mišljenje prema kojem fuzija dva ili čak i više rukometnih kluba je poželjna i kojom se povećava kvaliteta i kvantiteta, događa se upravo suprotno. Moguće, u prvo kraće vrijeme to tako i izgleda. Više primjera dokazuju svu štetnost takvih postupaka. Nema nikakve sumnje da se znatno sužava rukometna baza te da s vremenom u mnogim sredinama rukometni klubovi postaju blijeda slika nekadašnjeg stanja, a nije ni rijedak slučaj da se s vremenom ugasi i taj jedini „ojačani“ klub. Danas, kada se rukometni klubovi u tradicionalnim rukometnim sredinama gase, širenje baze među djecom je condicio sine qua non (uvjet bez kojeg se ne može) razvoja kako muškog, tako i ženskog hrvatskog rukometa. 

Puljanin Željko Jerkov, poznati košarkaški igrač „Jugoplastike“ i reprezentativac, izabran je za predsjednika Kluba olimpijaca i dopredsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora.  Jerkov za razliku od mog Drnišanina Stojka Vrankovića na riječima ne favorizira košarku. Ne pada mu na pamet izjaviti da se ovdje i ondje u novoizgrađenoj dvorani kao prva utakmica mora odigrati košarkaška, a napose kad je Zadar u pitanju.

Ipak se kreće – rekao je jedan poznati fizičar, a mi bismo dodali da se ipak kreće i u športu, makar imam jednu malu rezervu jer su značajna pitanja pokrenuli Hrvatski olimpijski odbor i Klub olimpijaca i jer oni uglavnom govore o vrhunskom športu.

Strategija športa, kategorizacija, a napose novi Zakon o športu na sasvim novim osnovama, ulijeva optimizam. Drago mi je da se u „Opatijsku inicijativu“ uključio i Hrvatski rukometni savez. Treba propisati da su jedinice lokalne, regionalne (područne) samouprave dužne donijeti Strategiju i Kategorizaciju i to prema unaprijed zadanim kriterijima prema kojima, bez obzira kakvi oni bili, rukomet, osvajač dviju zlatnih olimpijskim medaljama i titulom svjetskih prvaka, ne može proči loše. Treba također iz nacrta prijedloga Zakona o športu izbrisati Športske zajednice te u općinama, gradovima i županijama formirati uz općinsko, gradsko vijeće i županijsku skupštinu jedno tijelo koje će jednom od nabrojenih tijela predlagati raspodjelu sredstava koje na koncu konca usvojiti općinsko i gradsko vijeće ili županijska skupština.

U okviru hrvatskog rukometa treba stvoriti uvjete da se u sredinama koje su se nekada mogle zvati rukometnim, djeca se opet počnu igrati rukometnom loptom. U Dubrovniku je klub opet zamro, a prošle se godine natjecao u II. ligi. U Imotskom je pokus trajao još kraće, a u Vodicama ni toliko. A sve tri sredine nekoć su bile „rukometne velesile“. Očito je – bez široke rukometne baze, nema ni rukometaI

Hoće li novi Zakon o športu omogućiti ulaganja u šport, pa i u rukomet? Vjerujem da hoće. Nadam se da će prijedloge i sugestije „Opatijske inicijative“ uvažiti i da će ih uvrstiti u novi zakon. Samo treba čuti i glas stotina, pa možda i tisuća športskih djelatnika koji se sa Zakonom o športu (sportu) svakodnevno susreću i koji ga za razliku od Državne tajnice imaju u „malom prstu“. Izborom Janice Kostelić, naše najveće športašice svih vremena, bojim se da oni koji su je predložili i izabrali nemaju uvida u stanje športske Hrvatske, s jedne i ne znaju način rješavanja nagomilanih problema, s druge strane.   

Isto tako naši rukometni forumi moraju učiniti sve da se broj klubova u Hrvatskoj dalje ne osipa. Kad je ženski rukomet po srijedi, nedavno održano kadetsko državno prvenstvo u Umagu budi optimizam. Na HRS-u je da većina mladih rukometašica ne prestane igrati. Treba sve učiniti da se klubovi koji su „tvornice“ igrača i igračica ne ugase i da ne prestanu s radom. U tom cilju treba mijenjati Pravilnik o registraciji igrača i igračica kao i druge rukometne podzakonske akte. Klubovi čiji igrači ili igračice prelaze u drugi klub za te svoje članove moraju dobiti odgovarajuću odštetu.

U pravilnike, rukometne propise kao i u ponašanje treba uvesti još mnogo novina. Hrvatski rukomet zauzima počasno mjesto među hrvatskim športovima. Nema nikakvog razloga da to tako i ne ostane. Očekujem da hrvatski muški rukomet neće izgubiti mjesto koje zauzima, kao i da će mu se u najskorije vrijeme pridružiti i ženski.

Piše: Neven Vicić  

 
Autor: Hrvatski rukometni portal
Članak je pregladan 3109 puta.

Komentirajte ovaj članak