POSLIJEDNJI PIONIRI HRVATSKOG SPORTA - RUKOMETA

29.11.2017. g.

POSLIJEDNJI PIONIRI HRVATSKOG SPORTA - RUKOMETA

Na promociji knjige u Zagrebu urednica Smiljana Jelčić Ivanošić, autor Eduard Hemar i najstariji hrvatski sportaš Tibor Lovrenči

MELITA I TIBOR LOVRENČIĆ POSLJEDNJI PIONIRI HRVATSKOG SPORTA

U Zagrebu je 28. studenog 2017. u Domu za starije i nemoćne osobe Ksaver predstavljena knjiga ''Melita i Tibor Lovrenčić - posljednji pioniri hrvatskog sporta''. Autor knjige je povjesničar sporta i sportski publicist Eduard Hemar a nakladnik Društvo za povijest sporta i tjelovježbe iz Zagreba. Knjiga predstavlja sestru i brata koji su posljednji pioniri hrvatskog sporta između dva svjetska rata (hazene i rukometa) i ujedno najstariji hrvatski sportaši.

Melita LOVRENČIĆ, udana Schmidlin (Zagreb, 11. veljače 1916.), po zvanju je akademska slikarica. Kao članica HŠK Concordia iz Zagreba igrala je hazenu od 1930. do 1937. Bila je odlična obrambena igračica i s ekipom Concordije osvojila pet puta državno prvenstvo. Sa reprezentacijom Kraljevine Jugoslavije sudjelovala je na IV. svjetskim ženskim igrama 1934. u Londonu i osvojila naslov svjetskih prvakinja. Bio je to tada najveći uspjeh jugoslavenskog ekipnog sporta uopće. Posljednja je živuća hazenašica iz slavne generacije Concordije u kojoj su nastupale Marica Cimperman, Vera i Nada Kremsir, Nada Bobinski, Zlata i Ivka Tonković, Zdenka Radović, Ema Gršetić i dr. a vodio ih je legendarni učitelj i trener Bogdan Cuvaj.

Melita od 1946. sa obitelji živi u Švicarskoj. U veljači 2016. u Zürichu je proslavila 100-ti rođendan i tom prigodom je dobila čestitku od gradskog poglavarstva. Danas je posljednja sportašica koja je sudjelovala na Svjetskim ženskim igrama i u 102. godini života daleko najstarija hrvatska sportašica. Odličnog je zdravlja i izvrsne memorije. Zbog visokih godina nije mogla u listopadu prisustvovati na proslavi 100-tog rođendana svog brata Tibora i sada na promociji knjige ali je putem telefona u stalnom kontaktu sa svojim najbližima u Zagrebu.

Tibor LOVRENČIĆ (Zagreb, 17. listopada 1917.), po zvanju je ing. građevinarstva. Tadašnji veliki rukomet počeo je igrati u I. zagrebačkoj gimnaziji pod vodstvom profesora Vladimira Jankovića u školskoj godini 1932./33. Bio je dio pionirske generacije koja je postavila temelje rukometa u Hrvatskoj. Kao član srednjoškolske reprezentacije Kralj. Jugoslavije sudjelovao je na turneji 1936. u Berlinu za vrijeme trajanja Olimpijskih igara. Od 1939. do 1941. igrao je za Rukometnu sekciju I. HŠK Građanski. Bio je član prvog Rukometnog radnog odbora 1940. u Zagrebu u kojem su osim njega bili kasnije istaknuti rukometni i sportski djelatnici Marjan Flander, Krešimir Pavlin, Nenad Heruc i Stjepan Širić. Odbor je organizirao prvo rukometno Prvenstvo Zagreba iste godine na kojem je Tibor sudjelovao i kao igrač. Nakon II. svjetskog rata 1945. izabran je za prvog predsjednika Rukometnog odbora FISAH-a (Fiskulturni savez Hrvatske). Potom je završio sportsku karijeru i posvetio se svojoj drugoj ljubavi - kinologiji.

Tibor je u kasnijem životu postao ugledni kinolog. Njegov pas Jutta prvi je u tadašnjoj državi postao međunarodni šampion ljepote. Bio je međunarodni all-round sudac za sve vrste pasa i danas ga smatraju doajenom hrvatske kinologije. 100-ti rođendan proslavio je u krugu obitelji i prijatelja u Domu Ksaver. Iako se teže kreće odlične je memorije i iznimno vitalan. Danas je u 101. godini života najstariji hrvatski sportaš i posljednji živi svjedok Olimpijskih igara u Berlinu sa našeg prostora. Ujedno je i posljednji akter i svjedok razvoja hrvatskog rukometa.

Melita i Tibor jedinstveni su i u svjetskim okvirima. Nije zabilježen slučaj da su rođeni sestra i brat najstariji sportaši jedne države te da je dvoje zaslužnih sportaša iz iste obitelji doživjelo 100 godina. Zbog toga moramo biti ponosni što se samo hrvatski sport može s time pohvaliti.

U knjizi su predstavljeni i drugi zaslužni članovi obitelji Lovrenčić koji su aktivno sudjelovali u razvoju zagrebačkog i hrvatskog sporta u njegovom pionirskom razdoblju. Melitin i Tiborov djed Vilim Lovrenčić stariji dao je izgraditi na Medvednici 1870. prvu planinarsku piramidu (vidikovac) te na taj način sudjelovao u razvoju planinarstva i turizma u Zagrebu. Njegovi sinovi Miroslav (otac Melite i Tibora) i Vilim mlađi postali su pioniri automobilističkog sporta početkom XX. stoljeća a Miroslav je kao član HAŠK-a bio prvak Hrvatske i Slavonije u sanjkanju 1911. Melitin i Tiborov nećak Zorislav Makek (sin njihove sestre Ane koja je bila također hazenašica i relativno rano je preminula) bio je višestruki prvak SFR Jugoslavije i SR Hrvatske u veslanju kao član zagrebačke Mladosti te kasnije ugledni atletski sudac. Može se zaključiti da su članovi obitelji Lovrenčić koja je prisutna u užem centru Zagreba čak 220 godina u kontinuitetu dali iznimni doprinos razvoju hrvatskog i zagrebačkog sporta.

Posebno je interesantan dio knjige koji predstavlja kronološki sve najdugovječnije hrvatske sportaše 100-godišnjake kao i one sportaše koji su doživjeli iznimno visoke godine života.

Treba posebno zahvaliti članovima Društva za povijest sporta i tjelovježbe na njihovoj inicijativi da kroz seriju knjiga predstave naše najstarije sportaše i sportske djelatnike koji su nažalost uglavnom zaboravljeni u široj javnosti a dali su veliki doprinos u razvoju našeg sporta. U današnje vrijeme potpune komercijalizacije ne smijemo zaboraviti na ljude koji su se bavili sportom kao istinski amateri i svojim entuzijazmom postavili temelje modernog hrvatskog sporta koji danas ima toliko uspjeha. Zato moramo podržati ovakve neprofitne projekte jer se to jedan od načina za očuvanje naše bogate sportske baštine od zaborava.

Na kraju poželimo puno zdravlja posljednjim pionirima hazene i rukometa Meliti i Tiboru!  

Juraj Radovčić  

 
Autor: Hrvatski rukometni portal
Članak je pregladan 302 puta.

Komentirajte ovaj članak